|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Prstena Tri za vilin-kralje za koje zvijezde siju,
I Sedam za patuljke-vladare kamenih dvora moći,
I Devet za ljude, usuda kletog što zarana mriju,
Al Prsten Jedan za Cara Mraka na prijestolju noći
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Prsten Jedan da zavlada svima,
Prsten jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
strong>MSN: nikatilic@hotmail.com
|
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Nightwish
Gothic_Puppet
Lady_Of_Damned
Cannibal_Priest
Sacred_Warrior
nikatilic@msn.com
ANETTE
EMPPU
JULIUS
MARCO
TUOMAS
TENth MAN DOWN
Today I killed, he was just a boy
Eight before him, I knew them all
In the fields a dying oath...
I'd kill them all to save my own
Cut me free, Bleed with me, Oh no
One by one, We will fall, down down
Pull the plug, End the pain, Run'n fight for life
Hold on tight, this ain't my fight
Deliver me from this war
It's not for me it's because of you
Devil's instant my eternity
Obey to kill to save yourself
Cut me free ...
"I envy the 9 lives that gave me hell
My path made up by their torn bodies
Man to man, soldier to soldier, dust to dust
Call me a coward but I can't take it anymore"
They wait for me back home
The live with eyes turned away
They were the first ones to see
They are the last ones to bleed
"The ultimate high as all beautiful dies
A ruler's tool, priest's excuse, tyrant's delight...
I alone, the great white hunter
I'll march till the dawn brings me rest
10th patriot at the gallow's pole!"
Cut me free ...
HIGHER THAN HOPE
Time it took the most of me
And left me with no key
To unlock the chest of remedy
Mother, the pain ain`t hurting me
But the love that I feel
When you hold me near
The hopes were high
The choirs were vast
Now my dreams are left to live through you
Red Sun rising
Drown without inhaling
Within, the dark holds hard
Red Sun rising
Curtain falling
Higher than hope my cure lies
Passiontide
An angel by my side
But no Christ to end this war
To deliver my soul from the sword
Hope has shown me a scenery
Paradise poetry
With first snow I`ll be gone
The hopes were high...
Red Sun rising...
Your death saved me
Red Sun rising...
WALKING IN THE AIR
We're walking in the air
We're floating in the moonlit sky
The people far below are sleeping as we fly
I'm holding very tight
I'm riding in the midnight blue
I'm finding I can fly so high above with you
Far across the world
The villages go by like trees
the rivers and the hills
The forest and the streams
Children gaze open mouth
Taken by surprise
Nobody down below believes their eyes
We're surfing in the air
We're swimming in the frozen sky
We're drifting over icy
mountains floating by
Suddenly swooping low on an ocean deep
Arousing of a mighty monster from its sleep
We're walking in the air
We're floating in the midnight sky
And everyone who sees us greets
FEEL FOR YOU
You were my first love
The earth moving under me
Bedroom scent, beauty ardent
Distant shiver, heaven sent
I'm the snow on your lips
The freezing taste, the silvery sip
I'm the breath on your hair
The endless nightmare, devil's lair
Only so many times
I can say I long for you
The lily among the thorns
The prey among the wolves
Someday, I will feed a snake
Drink her venom, stay awake
With time all pain will fade
Through your memory I will wade
Barely cold in her grave
Barely warm in my bed
Settling for a draw tonight
Puppet girl, your strings are mine
This one is for you for you
Only for you
Just give in to it never think again
I feel for you
"Svjesni da smo jebena pripizdina,
toliko daleko od ičega bitnoga,
počeli smo gutati više nego ikad..."
EDGAR ALLAN POE - ANNABELL LEE
It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Annabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.
I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love--
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.
And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her high-born kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.
The angels, not half so happy in heaven,
Went on envying her and me--
Yes!--that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.
But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we--
Of many far wiser than we--
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.
For the moon never beams, without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise, but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling--my darling--my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea
The Raven
Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
"'Tis some visitor," I muttered, "tapping at my chamber door —
Only this, and nothing more."
Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; — vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow — sorrow for the lost Lenore —
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore —
Nameless here for evermore.
And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me — filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating,
"'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door —
Some late visitor entreating entrance at my chamber door; —
This it is, and nothing more."
Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
"Sir," said I, "or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you"— here I opened wide the door; —
Darkness there, and nothing more.
Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortals ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the stillness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, "Lenore?"
This I whispered, and an echo murmured back the word, "Lenore!" —
Merely this, and nothing more.
Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
"Surely," said I, "surely that is something at my window lattice:
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore —
Let my heart be still a moment and this mystery explore; —
'Tis the wind and nothing more."
Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore;
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door —
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door —
Perched, and sat, and nothing more.
Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore.
"Though thy crest be shorn and shaven, thou," I said, "art sure no craven,
Ghastly grim and ancient raven wandering from the Nightly shore —
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."
Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning— little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blest with seeing bird above his chamber door —
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as "Nevermore."
But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered— not a feather then he fluttered —
Till I scarcely more than muttered, "other friends have flown before —
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before."
Then the bird said, "Nevermore."
Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
"Doubtless," said I, "what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore —
Till the dirges of his Hope that melancholy burden bore
Of 'Never — nevermore'."
But the Raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird, and bust and door;
Then upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore —
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt and ominous bird of yore
Meant in croaking "Nevermore."
This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamplight gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamplight gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!
Then methought the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose footfalls tinkled on the tufted floor.
"Wretch," I cried, "thy God hath lent thee - by these angels he hath sent thee
Respite — respite and nepenthe, from thy memories of Lenore
Quaff, oh quaff this kind nepenthe and forget this lost Lenore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."
"Prophet!" said I, "thing of evil! — prophet still, if bird or devil! —
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted —
On this home by horror haunted— tell me truly, I implore —
Is there - is there balm in Gilead? — tell me — tell me, I implore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."
"Prophet!" said I, "thing of evil - prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us - by that God we both adore -
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore."
Quoth the Raven, "Nevermore."
"Be that word our sign in parting, bird or fiend," I shrieked, upstarting —
"Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken!— quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!"
Quoth the Raven, "Nevermore."
And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamplight o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted — nevermore!
VENERA
Oj, Venero sjajna, ti kraljice noći, kraljice tame
Što obasjavaš mi staze u te kasne sate večernje
Pruži svoje sjajne, tople ruke k meni,
Povedi me u svoje veličanstvene odaje.
Kroz mračnu šumu ovaj put me vodi,
Zaobilazeći sve što misli, sve što diše
Zatočena sama u svom svijetu slušam
Kako snažni vjetar hladni goleme grane njiše.
Oj, Venero sjajna, ti kraljice noći, kraljice tame
Pusti da me svjetlo tvoje vodi ove mračne noći
Obasjaj mi stazu u kasne sate, skrati mi muke
Dopusti da moja noga u tvoje kraljevstvo kroči.
Kao noć bez zvijezda, sve je oko mene bilo crno
Crne misli, crna duša, crna prošlost
Sve dok na tamnom noćnom nebu
Ne ugledah tvoju svjetlost.
Oj, Venero sjajna, ti kraljice noći, kraljice tame
Kroz noći zimske, hladne ti me vodi
Sve nade sad polažem u tvoje svjetlo,
Spasi me od ove crne, turobne osame.
IZGUBLJENO SRCE
Kroz mračnu šumu moj pogled luta
Tražeći nešto odavno izgubljeno.
Izgubljeno u tami, zauvijek nestalo.
Pobjeglo od prividne sreće,
Pobjeglo od lažne ljubavi,
Pobjeglo od teških riječi,
Odlutalo u tami.
Osjećam kako polako nestaje
Izgubljeno u daljini
Osjećam kako topi se u mučnoj tišini.
Osjećam kako odlazi,
Osjećam kako me napušta,
Osjećam kako bježi
Daleko u nepovrat.
Taj maleni komd mene trešnjine boje
Još uvijek tiho kuca negdje daleko
Iako izgubljen je.
SUTON
U sutonu, na izmaku dana
Hladni vjetar prolazi kroz grad
Kiša pljušti na stare izlizane krovove
Ona sjedi na grebenu posve sama
I sluša morske valove.
Noć se bliži, niču zvijezde
Jedna po jedna na tamnome nebu
Kroz oblake sive probija se svjetlost.
Valovi se razbijaju, nasrću na stijene
Nad gradom se nadviše tamne sjene
Zakloniše svu sreću i ljubav,
Svjetla zvijezda
Doniješi tugu, bol i patnju.
Hladna kiša pada joj po ramenima,
Jak vjetar prolazi joj kroz kosu
A ona čvrsto stoji, ne predaje se lako.
Sa suzom u oku diže pogled k nebu,
Očekujući da će ugledati svjetlo,
Ali nad njom bješe samo tama.
Brizne u plač, utone u tugu i
Zatvori oči.
Tada naiđe snažan val
I sa grebena ju u more sruši.
Ova kratka pričica u potpunosti je izmišljena. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.
Noć je već zauzela sve dijelove moje sobe, a san je zaokupio sva živa bića u mojoj kući i oko nje. Ne čuju se nikakvi zvukovi. Zamrlo je pjevanje ptica. Zamro je lavež pasa. Zamrli su bučni zvukovi automobila. Ostali smo samo Gospodin i ja. Ja i Gospodin. Jedno pred drugim, išćekujući tko će prvi započeti razgovor. Ponizno klečeći pored prozora, odkle se pruža pogled na ljepote stvorene od Ruke Gospodnje, križam se i puštam suze da teku niz moje lice. One sadrže sav bijes, svu mržnju i svu tugu koju sam zadržavala u sebi proteklih nekoliko mjeseci. Gospodin je jedini kojemu mogu sve reći. Znam da on to neće ipričati nikome drugome, a isto tako znam da će me ohrabriti za svaki sljedeći korak i pomoći mi da prebolim loše stvari iz prošlosti. Gotovo da i mogu čuti kako me pita: «Čemu tolika mržnja i bijes?» Ja neznam što bih mu odgovorila. Neznam odakle ona potiče. Neznam što joj je uzrok. Ali znam što je uzrok mojoj tuzi. Obraćam se gospodinu, tražeći savijet.
«Gospodine! Uistinu neznam što se događa s ljudima oko mene. Svi kao da su se preko noći promijenili. Neznam treba li skrenuti lijevo ili desno. Treba li pokušati obnoviti stara prijateljstva ili ih pustiti da trunu, a novima osigurati mjesto u srcu? Znam što Ste uvijek govorili. Govorili Ste da opraštamo jedni drugima. Ali, što ako duša i srce više nemaju snage za opraštanje? Što ako je srce toliko puta povrijeđeno da gaji mržnju prema većini ljudi? Što ako je duša pod tolikim pritiskom jednostavno nestala iz tijela? Naprosto nemogu više opraštati. Vrijeme će izliječiti sve rane na srcu, ali kontakt s ljudima potiče stvaranje novih. Koja je onda svrha toga? To je kao da stavimo vodu na vatru, pustimo da proključa, a onda skinemo s vatre i pustimo da se ohladi,pa to ponavljamo iz sata u sat. Trebam li se zatvoriti u sebe i pustiti srce da se izliječi? Nisam sigurna. Od ljudi koji ti istinski žele zlo, nemožeš pobjeći. A još manje ako si sam. Ali zbog njih moje srce ne pati. Oni stvaraju samo površne rane koje zacijele veoma brzo. Moje srce pati zbog onih koje volim i cijenim, a nesvjesno mi čine loše stvari. Imam osjećaj da će uskoro zauvijek nestati osjećaj ljubavi iz mene. Ali s ljubavlju, nestaje i mržnja. Jedina osoba koju sada mrzim sam ja sama, svoj najveći neprijatelj. Svi govore da je to grijeh prema Tebi. Ali ja u to ne vjerujem. Ti si mi dao dušu i tijelo, ali je moj izbor bio kako ću ih iskoristiti. Dao si mi izbor između dobra i zla, ali ja nisam sigurna što sam odabrala. Ponekad mi se moji postupci čine ispravnima, a drugi me uvjeravaju upravo u suprotno. Više ni u što nisam sigurna. Postoji li uopće na ovom svijetu osoba kojoj u potpunosti mogu vjerovati? Čak i kada sam okružena stotinama ljudi, ja se osjećam potpuno samom, izgubljenom i zaboravljenom. Svoj spas pronalazim samo u razgovorima s Tobom i u slušanju muzike. Pomalo depresivne muzike, koja kao da govori o mom životu. Lijepo je kada svoje probleme slušaš iz ustiju drugih ljudi. To me čini sretnom. To mi daje do znanja da nisam sama. Zanima me kada će proći taj period moga života. Kada ću se napokon moći smijati i družiti s ljudima koje volim bez tog prokledog osjećaja samoće i tjeskobe? Ja sam jedna od onih za koje je čaša uvijek napola prazna. Ne želim više biti takva. Želim svijet promatrati drugim očima. Želim vidjeti sve njegove boje i ljepote onakve kakve uistinu jesu, a ne onakve kakve se meni čine. Želim udahnuti svjež zrak punim plućima i početi uživati u životu. Ali nisam sigurna da znam kako. Molim Te da mi pokažeš sve lijepe strane ovoga svijeta, kada ih već ne mogu sama vidjeti. Molim Te da mi pomogneš da prebrodim ovaj dio svog života i da uzdignute glave krenem dalje, uživajući u svom životu. I na poslijetku Te molim da ostaneš uz mene do samog kraja i da mi uvijek budeš svjetlo u tami, kao što si i do sada bio. Amen.»
Sljedećeg jutra probudilo me toplo sunce koje je prodiralo kroz prozor. Tople zrake obasjavale su veliki križ koji je visio na zidu moje sobe. Ptice su veselo pjevušile svoju jutarnju pjesmu, a ja sam se napokon probudila s osmjehom na licu.
Silvije Strahimir Kranjčević
HRISTOVA SLIKA
O stijeni slika visi, stara slika Hrista Boga,
Naslikana na Golgoti čemernoga nekog dana;
Jadnik ju je mnogi gledo sa patničkog svoga loga
I blag mu je cjelov primo izblijedjelih sa usana.
Dolazaše vazdan sunce, da miluje Nazarenca,
U raskošnim haljinama, da ga pita, je l' ga boli,
Da mu teške rane kiti svetokrugom zlatna vijenca
I da mu se blagoj misli vječno klanja, vječno moli.
A Hrist se je svakog dana milo na sve osmješkivo,
Micale se usne žive - oprost sami, ljubav sama -
Kao kad je s brda nekad dragom riječi sve cjelivo
Il milovo meke kose na malenim glavicama.
Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu sinu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo, da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.
I sad Hristos mrtvo visi - na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne - pomračena, zamazana.
Silvije Strahimir Kranjčević
NA BOJIŠTU
Na bojištu krvnu grakće gavran crni,
Pod njim junak leži na zgaženoj strni.
Kako mrtvo pade, hladni prsti sivi
Jošte stijeg drže, kao da su živi.
Vrh barjaka gore sit se gavran dere;
Crnu vabi ljubu, da se tamo vjere.
U lovornu vijencu da gnijezdo grade
Za lijepi porod - za gavrane mlade!
A da shvatiš pjesmu, što ovako ječi,
Daj zatvori oči, da iščeznu riječi!
I čuti ćeš, kako vijek od pametara
Gavranovi kradu hostije s oltara!
Bila je sama, zatočena u svojim mislima
Okružena strancima koje je nekoć smatrala prijateljima
Gušeno bolnim suzama, u potpuosti predano nemilosrdnoj samoći
Tijelo krhko drhtilo je od hladnoće tuge te tople, ljetne noći
Emocionalnu dušu okovaše lanci bolne istine
Veliko je srce njeno, ali sada prazno je
Okretala se oko sebe tražeći svjetlo u mraku boli
Lutala je tražeći nekoga tko ju voli
Izgubila je sve što je nekada imala,
Boli ju to da je i ona nekada voljela
Eksplodiralo je srce pod pritiskom tame
Zarobljeno u debelim zidinama osame
Osjećala je kako joj je duša klonula
Bez oslonca, kroz život je koračala
Zaboravivši da je i on ponekad lijep
Izgledala je kao mladi, uveli cvijet
Ruža koja polako trune posve sama
Agonija na izmaku tog ljetnog dana
Najdenom se pojavi , kasno na večer
Anđeo pred očima njenim, pa joj reče:
Samo je jedan što vječno ljubi,
Voli te bez obzira na sve
Evo, zove te u Kraljevstvo Gospodnje...
Where are you when I need you?
I don't need miracles
Just help me when I don't now what to do
And show me brighter side of the world!!
Bilo je to jedne sparne, proljetne noći, početkom svibnja. Nebo je bilo osuto zvijezdama, a mjesec je sijao svjetlost na mračne ulice moga grada. Sjedio sam na klupi u parku i razmišljao o protekle četiri godine. Još ne mogu vjerovati da je tome svemu došao kraj. Ponovo se svi razilazimo i upuštamo u nove avanture. Ja sam jedan od rijetkih koji je nakon srednje upisao faks. Većina ih je otišla u zanat i zbog toga se osjećam pomalo usamljeno. Kada sam krenuo u srednju školu, samnom su išla moja dva najbolja prijatelja. A sada kroz sve moram proći sam. No nije faks jedina stvar koja me muči. Bliži se maturalna večer. Svi dečki već se na veliko hvale svojim djevojkama i partnericama. Ja svoju još nisam pronašao. Ta večer događa se jednom u životu i htio bih ju provesti sa uistinu posebnom osobom. Ali takvu još nisam upoznao. Možda je moj ukus malo čudan, ali ne volim top modele. Stvarno mrzim kada u šetnji gradom pored mene prolaze takve cure. Sve su iste. Plava kosa, tunika, ogroman remen, još veće naočale, tajice i zlatne tenisice. Stvarno grozno. Privlače me cure koje su drugačije od ostalih. Koje se ne pokoravaju zapovjedima modnih časopisa i trendova. I dok sam tako razmišljao, prišla mi je djevojka u dugoj crnoj haljini, razmazane šminke, suznih očiju. Pitala me imam li cigaretu. Bila je to uistinu najljepša djevojka koju sam ikada vidio. Imala je dugu, crnu kosu, blijedo lice i crvene usne. Izgledala je poput Snjeguljice. Izvadio sam kutiju iz džepa i dao joj cigaretu. Zahvalila se, okrenula i otišla. Nekoliko sekundi mi je trebalo da shvatim koja sam ja budala. Kako sam ju mogao tek tako pustiti da ode??? Ustao sam i potrčao za njom. Ugledao sam ju kako sjedi na klupi i plače. Došao sam do nje. Sjeo sam na klupu i rekao: «Ti si najljepša djevojka koju sam ikada vidio.» Možda je to bilo malo blesavo, ali na njenom se licu pojavio maleni osmjeh. Upoznali smo se. Zvala se Rahella. Ne sjećam se kada mi je zadnji put vrijeme tako brzo prolazilo. Imali smo toliko zajedničkih interesa. Toliko tema za razgovor. Pričali smo o svemu. O glazbi, o ljudima, o filmovima. Nekako smo došli na temu ljubavi i zaljubljivanja. A ja sam se prvi put u životu osjećao zaljubljeno. Zagrlio sam ju i rekao: «Nikada nisam ni sanjao da ću se prvi puta zaljubiti u djevojku iz bajke.» Ona me zbunjeno pogledala. «Volim te, Snjeguljice!», šapnuo sam joj. Prislonila je svoje crvene usne na moje i poljubila me. Ubrzo je zvono crkve odzvonilo svoju posljednju melodiju. Bila je ponoć. «Dobro da nisi Pepeljuga. Jer da jesi, sada bi morala pobjeći.», rekao sam. Ona se ljupko nasmijala i rekla: «Što se mene tiče, ovdije možemo ostati cijelu noć.» Nastavili smo se ljubiti i maziti. Bilo je stvarno prekrasno.
Ali nakon nekog vremena u park je došlo desetak pijanih idiota koji su vikali, pjevali i glupirali se. Romantika koja je do tada plesala u zraku oko nas sada je bila potpuno istrijebljena. Više nismo znali gdje ćemo. Rahella je rekla da zna za jednu napuštenu baraku nedaleko odavde. Predložila je da idemo onamo. Ali ja sam došao na još bolju ideju.
«Moji su starci jutros otputovali. Možemo kod mene.», rekao sam joj. Bojao sam se da će pomisliti kako ju želim samo odvući u krevet. Ali to mi stvarno nije bila namjera. Na moju veliku sreću, Rahella je pristala. Tako smo zagrljeni krenuli prema mojoj kući. Kada smo stgli, u sobi sam upalio tri svijeće, pustio laganu glazbu i ugasio svjetlo. Nastavili smo sa maženjem. Ja sam ležao na krevetu, a Rahella je spustila glavu na moja prsa. Imala je tako lijepu kosu. Bila je ravna, počešljana, meka poput svile. Stvarno sam se zaljubio u nju.
«Volim te!», šapnuo sam. Ona me pogledala svojim velikim crnim očima punim nježnosti i nasmiješila se. Kada nas je maženje i ljubljenje iscrpilo, legli smo jedno kraj drugog i razgovarali. Pitala me koliko sam cura imao do sada i jesam li spavao s nekom. «Ja nisam baš iskusan u ljubavi. Do sada sam imao samo dvije cure jer se stvarno teško zaljubljujem. Ali nikada nisam spavao sa curom. Mislim da je za to potrebna ljubav. A u tim vezama nje nije bilo. Ti?», pitao sam ju. Ni ona nije bila previše iskusna. Do sada je bila u samo jednoj vezi i to zbog frendice. «Nikada nisam spavala s dečkom jer čekam svog princa na bijelom konju. A takvog prije tebe nisam upoznala.», prošaptala je. «Hoćeš reći da bi spavala samnom?» pitao sam ju. «Da, mislim da bi.», rekla je milujući me po licu. «Pa zar ne misliš da je pre rano?»
«Ne mislim. Tko zna što se sutra može dogoditi? Moraš iskoristit svaki dan najbolje što možeš!», rekla je i počela otkopčavati haljinu. Bila je tako lijepa. Gledao sam njezinu dugu crnu kosu kako pada na malene grudi. Zagrlio sam ju. Ubrzo samo nas dvoje uplovili u more strasti, nježnih dodira i poljubaca. Dok smo ležali znojni i zagrljeni, pitao sam ju bi li mi htjela biti pratnja na maturalnoj večeri. «Bit ću tamo, sigurno.», rekla je. Još jednom sam ju poljubio za laku noć. Zaspali smo čvrsto zagrljeni. Kada sam se ujutro probudio, Rahelle nije bilo pokraj mene. Isprva sam mislio da je to bio samo najljepši san u mom životu, ali mi je onaj divan osjećaj zaljubljenosti dao do znanja da je to bila stvarnost. Pomislio sam kako se Rahella probudila prije mene i otišla kući. Bilo me pomalo strah da nisam izgubio nešto najljepše što sam ikada vidio. Krenuo sam prema kupaoni da pogledam jeli možda tamo. Otvorio sam vrata. Obasuo me miris svježe krvi. Rahella je bila tamo. Nepomično je sjedila u
kutu još bljeđa nego inače,a tamno crvena krv slijevala se niz njezine nježne ruke. Njezine usne bile su iskrivljene u bolan osmijeh. Suze su počele teći niz moje lice. Prišao sam njezinu krhku, beživotnu tijelu i zagrlio ga. U ruci je držala dvije kuverte. Jedna je bila naslovljena na moje ime, a druga na ime njezinog oca.
Polako sam izvukao prvu i otvorio ju. Evo što je u njoj pisalo:
Dragi moj prinče,
Vrijeme je da čuješ moju priču. Prije sedamnaest godina, kada sam se tek rodila, umrla mi je mama. Moj je otac jednako slab kao i ja, pa je utjehu tražio u alkoholu. S godinama je opijanje postajalo sve učestalije i za mene sve bolnije. Od moje četvrte godine svakodnevno me tuče i zlostavlja. Od svoje četrnaeste godine razmišljam o tome da si uskratim život. Toliko sam puta sanjala sebe u majčinu zagrljaju, da mi se ponekad činilo kako je uistinu tu. Ali bi me očevi udarci vraćali u stvarnost. U njima je bilo toliko mržnje, boli i bjesa. Znam da ću uskoro biti punoljetna i da ću moći napustiti tatu, ali traume iz djetinjstva proganjale bi me cijeli život. Samo sam čekala jednu lijepu večer, jedan lijepi trenutak, da mogu umrijeti s osmijehom na licu. I ti si mi to omogućio. Noćas mi je bilo prekrasno i uistinu mi je žao što te napuštam. Nemoj misliti da sam te iskoristila. Znaj da si ti jedina zvijezda u mom mračnom životu i da bih u drugim okolnostima uz tebe ostala do kraja života. Ali ja ne vidim ni jedan drugi izlaz iz ovog pakla. To sam učinila za dobrobit tebe i sebe. Ovo ti jučer nisam rekla, ali onog dečka s kojim sam bila moj je otac pretukao i završio je na hitnoj s unutarnjim ozljedama. Nisam htjela da se i tebi nešto takvo dogodi. Molim te nemoj biti tužan zbog mene. Meni je ovako lijepo. Nadam se da ćeš uskoro naći još bolju curu i ponovo se zaljubiti. Kao što sam ti i obećala, na maturalnoj večeri ću biti s tobom iako me nećeš moći vidjeti. Uvijek ću biti uz tebe i znaj da te volim!!!
Tvoja Snjeguljica...
Dugo mi je trebalo da shvatim da je zauvijek otišla. Zapravo, još danas teško to mogu prihvatiti. Neprestano se nadam da će se odjednom pojaviti pored mene, zagrliti me i nasmješiti se. Maturalna večer mi je ipak ostala u lijepom sjećanju. Iako sam ju proveo u suzama i crnini, znao sam da je Rahella samnom. Ni u jednom trenutku nisam osjećao ljutnju na nju, niti sam se osjećao iskorištenim. Znam da me nije htjela povrijediti. A što se tiče njezinog oca, nikada ga nisam vidio. Na sprovodu se nije pojavio, a njegovo pismo i sada, nakon gotovo osam godina, stoji u mojoj ladici. Pokušao sam stupiti s njim u kontakt, ali on me jednostavno ignorirao. Četiri godime nakon Raheline smrti grob sam posjećivao svakodnevno, a sada to radim barem tri puta tjedno. Siguran sam da osobu kao što je ona nikada više neću sresti, ali se nadam da ću se jednog dana ponovo zaljubiti. U spomen na moju Snjeguljicu često volontiram kao osoba za pomoć liječenju alkoholičara. Ako već nisam mogao spasiti Rahellu i njezinog oca, mogu nekog drugog. Polovica moga srca zauvijek će joj pripadati, a vrijeme će pokazati tko će dobiti drugu polovicu.
Mislim da je za najljepšu pjesmu ikada napisanu u hrvatskoj književnosti mjesto i na mom blogu. Antun Gustav Matoš oduševio me ovom pjesmom, a zove se Utjeha kose. Kada sam imala deset godina, mama mi ju je izrecitirala. Bila sam toliko očarana njome i od tada sam ju pročitala jedno stotinjak puta. Stvarno ju obožavam jer je ostavila trag duboko u mom srcu zbog dramatičnosti, ali i ljepote koju sadrži. Kada mi je umrla baka, u sebi sam zadnju kiticu izrecitirala toliko puta, dok suze nije zamijenio osmijeh. Ona jednostavno ima čaroban učinak na mene. Ulijeva mi nadu u vječni život i radost koju smrt donosi. Nadam se da ju nikada neću zaboraviti i da ću ju jednog dana, kao i moja mama meni, prenijeti svojoj djeci. Uživajte u čitanju!!!
Antun Gustav Matoš – Utjeha kose
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća.
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zbunjeno sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne
Sumnjajući, da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve, baš sve je mrtvo. Oči, dah i ruke.
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima u sivim,
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: «Miruj - u smrti se sniva!»
Evo napokon sam našla malo vremena i napravila novi blog. Previše ljudi čitalo je onaj stari, tako da nisam mogla reći sve što mi je u glavi. Nadam se da će ovaj ostati u krugu malo ljudi koje poznajem. Za početak ću objaviti jednu kratku pjesmu koju sam napisala, a posvetila bih ju svom najboljem prijatelju kao zahvalu za sve što mi je napravio...
NIKAD NIJE KASNO...
Duša u najdubljem stanju tame,
Srce optočeno zidinama mržnje,
Tijelo na rubu zamrlog života
Čeka spasenje Božje
U podzemnu rijeku želja
Baca sve što mu bješe na duši,
Odriče se svih grjeha
Što ih učini u zločinačkom životu.
Posljednjim izdahom moli Gospodina za oprost,
Kaje se zbog svega učinjenog.
Posljednjom molitvom
U san vječni je utonuo.
Sljedećeg jutra pronađoše ga mrtvog,
Na licu mu osmijeh blista.
A ljudi tek tada svatiše
Koliko je milostivo srce Gospodnje.
